Nakon višestranačkih izbora 1990. godine i uspostave nove demokratske vlasti u RH dio stanovništva srpske nacionalnosti, potican idejom velikosrpske politike Slobodana Miloševića, nije htio prihvatiti promjenu. Umjesto putem legalnih institucija svoje su nezadovoljstvo odlučiti iskazati nasilno – započeli su “balvan revoluciju” rušeći novoizabranu vlast, osnivajući “SAO Krajinu” kao dio “Velike Srbije“.
Tuđmanova zapovijed
U toj fantomskoj paradržavi stvorili su svoju paramiliciju pa je 25. ožujka 1991. u organizaciji srpskih ekstremista održan i “miting istine“ na Plitvicama. Zahtijevali su da NP Plitvice ostane u sklopu tzv. “SAO Krajine“ te počeli protjerivati sve nesrbe članove rukovodstva i djelatnike NP-a Plitvice. Tri dana poslije Milan Martić poslao je dodatne snage paramilicije na to područje kako bi spriječio prosvjed protiv pripajanja Plitvica tadašnjoj općini Titova Korenica. Kada je predsjednik Franjo Tuđman na Veliku subotu, 30. ožujka 1991., na sastanku u Banskim dvorima rekao: “Sutra ujutru do 8 sati Plitvice moraju biti pod našom kontrolom!”, dvanaest je dana već bila stara u Kninu donesena Odluka o odvajanju “SAO Krajine” od Republike Hrvatske. Četiri tjedna prije zbio se – Pakrac, prvi oružani sukob hrvatske policije i srpskih terorista. A onda su se počeli nizati svakodnevno.
U akciji je bilo ranjeno devet pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH Rakitje. Prevezeni su na liječenje u KBC Šalata
U akciji je bilo ranjeno devet pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH Rakitje. Prevezeni su na liječenje u KBC Šalata Pod zapovjedništvom MUP-a akciju “Plitvice” vodili su Josip Lucić, u to vrijeme zapovjednik jedinice za posebne namjene MUP-a RH Rakitje i Marko Lukić, tadašnji pomoćnik ministra za specijalne jedinice i zapovjednik ATJ Lučko. Lukićev je zamjenik bio Joško Morić. Tek obnovljene policijske snage specijalne policije zadužene za mir predvode zapovjednici Mladen Markač, Željko Sačić, Slavko Butorac, Jakob Bukvić.
Akcija na Plitvicama 31. ožujka 1991. godine bila je odgovor hrvatske policije na zauzimanje Nacionalnog parka Plitvice i blokiranje državne ceste D1, koja je spajala sjever i jug zemlje. Malo prije ponoći tog 30. ožujka 1991. godine prva specijalna postrojba MUP-a, Antiteroristička jedinica Lučko, kao prethodnica zauzela je Koranski most, kako bi ga osigurala i onemogućila pobunjenike u sprečavanju ulaska hrvatskih snaga na Plitvička jezera. Zatim se u prvim satima 31. ožujka glavne snage Specijalne jedinice Rakitje spajaju s prethodnicom na Koranskom mostu : – Josip Lucić mi je javio da pripremim postrojbu za akciju. Nisam znao sve detalje, no u roku od dva sata svi su morali biti spremni ako dođe zapovijed za pokret, što se na kraju i dogodilo. Iz Rakitja smo krenuli nakon ponoći. Od opreme smo imali kacige, pancirke, koje smo zvali kornjače, lisice, palice, kratko oružje i kalašnjikove. Iz baze u Rakitju krenuli smo u tri autobusa, nas dvjestotinjak. Prethodnica su nam bili “tamići” s opremom. No negdje oko Rakovice jedan se autobus pokvario pa smo se morali premještati. Ja sam bio u onome koji je vozio Ljubo Ćesić Rojs –prisjeća se Zdravko Andabak, u to doba zamjenik zapovjednika Rakitja.
Upravo je u taj autobus uletjela tromblonska mina koja, srećom, nije i eksplodirala jer iz nje nije bio izvučen osigurač. Naime, nakon što su se spojili s prethodnicom na Koranskom mostu i zajednički nastavili prema hotelu Jezero, pripadnici milicije “SAO krajine” pripremili su im negdje iza Ličke kuće barikadu, zbog čega se prvo vozilo u koloni, BOV, zaustavilo. Pobunjenici su tada započeli s paljbom u kojoj je ranjeno devet pripadnika Jedinice za posebne namjene MUP-a RH Rakitje. Najteže je bio nastradao Desimir Ivaneža, lakše su ozljede zadobili Stanomir Peša, Tomislav Lovrić, Dražen Jegačić, Jozo Kovačević, Branko Horvatović, Zlatko Aga, Karlo Kožul i Damir Lončar.
Branitelji Božo Kožul, Perica Lubina, Josip Širić, Nadislav Čulina, Josip Knežević, Milan Ribić, Mile Čulina, Josip Golub i Mate Juroš
– Bilo je mračno, hladno i maglovito, a snijeg je napadao oko pola metra. Pobunjenici su počeli bježati, no naši su uspjeli pohvatati znatan broj terorista. Sama je akcija trajala oko tri sata – kaže Lucić.
Osiguranje od proboja Prema policijskim izvješćima iz tog doba, neprijateljska strana imala je jednog poginulog. Uhićeno je bilo 29 ekstremista. Protiv njih 18 podnesene su kaznene prijave zbog oružane pobune. Među njima je bio i član Glavnog odbora Srpske demokratske stranke Goran Hadžić, poslije “predsjednik” samoproglašene “Republike Srpske Krajine” te haaški optuženik za zločine u Vukovaru. – Akcija je bila uspješna – kaže Darko Rukavina, prvi zapovjednik Jedinice za posebne namjene Rakitje, čovjek koji je bio jedan od organizatora postrojbi Prvi hrvatski redarstvenik. U akciji Plitvice njemu je bila povjerena zadaća da zajedno s Jedinicom za posebne namjene Kumrovec osigurava bokove glavnih snaga od moguće intervencije iz smjera Bihaća. No, iako je akcija uspjela i na Plitvicama je bio uspostavljen red, u sukobu s paravojnim snagama tada je poginuo 22-godišnji Josip Jović.
objavio: vecernji list
Prema riječima suboraca, Jović je bio među prvima u napadu pucajući prema pošti. Kola Hitne pomoći stigla su u trenu, no uza sav trud saniteta i doktora Josipa Husara, mladi je policajac preminuo prije dolaska u bolnicu. Tijekom dana na Plitvice je došla oklopna jedinica JNA. Formalni je razlog bio zauzimanje linije razdvajanja, a zapravo zaštita pobunjenika, ali i zauzimanje pozicije za napad na hrvatske snage, od kojih se tražilo da se povuku, što nikako nije bila opcija. Umjesto odlaska s bojišnice, u zgradi nacionalnog parka uspostavili su policijsku postaju Plitvice. Prvi je zapovjednik bio Tomislav Iljić iz postaje u Županji, a njegov zamjenik Zdenko Jadnik. – Vrativši se u Zagreb shvatili smo da se dogodila velika promjena. Mladi su ljudi ušutjeli, nije više bilo smijeha – prisjetio se Josip Lucić tog krvavog Uskrsa 31. ožujka 1991. godine.
objavio: vecernji list
