Bitkom za Pakrac je započeo hrvatski Domovinski rat protiv velikosrpskog agresora.
Pobunjenici počinju otvorenom velikosrpskom ikonografijom. Po gradu su velikosrbi iscrtavali četničke oznake i isticali četničke zastave. Noćna pucnjava je postajala uobičajenom, a onda su počeli podmetati eksplozive pod kuće Hrvata.

<iframe width="560" height="315" src="/

" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture" allowfullscreen></iframe>

 

Oružani sukob hrvatskih policijskih postrojaba sa pobunjenim Srbima se zbio 2. ožujka 1991.. kada je napadnuta  tamošnja policijska postaja. Borbe su se vodile cijeli dan a braniteljima Pakraca stižu u pomoć i specijalne snage policije iz Bjelovara i Lučkog te zajedno odbijaju neprijatelja na pravcu prema policijskoj stanici. Neprijatelj vidjevši da nemože osvojiti policijsku stanicu odustaje od daljnjih napada te se povlači.
Ovo je bio prvi otvoreni oružani sukob hrvatskih regularnih snaga sa srpskim pobunjenicima. Ovaj dan se u Pakracu obilježava svake godine kao obljetnica početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj.

Naime, pakračka bolnica svakodnevno je bila izložena napadima pripadnika JNA i pobunjenih Srba, a pokušaj da se uz pomoć međunarodne zajednice bolesnici evakuiraju zbog minobacačkog napada na konvoj, po riječima Hebranga, nije uspio. Stoga su evakuaciju obavili pakrački branitelji.
U takvim nemogućim okolnostima trebalo je nekako djelovati i koliko je to bilo moguće održavati red u Medicinskom centru u kojem je pri kraju rujna 1991. godine još uvijek bilo više od 300 pacijenata, od toga njih 275 na Psihijatriji.


-Evakuacija 180 psihijatrijskih bolesnika i njihov premještaj u Popovaču i Zagreb što je učinjeno u noći 29. rujna 1991. godine, dok su gradom odjekivali pucnji iz svih vrsta oružja samo je jedan od primjera humanosti i samoprijegora liječnika, medicinskih sestara i drugih djelatnika Pakračke bolnice tijekom nekoliko godina rada u ratnim uvjetima. Dvadeset je djelatnika u tim godinama izgubilo živote.

Izlažući se pogibelji liječnici te Bolnice, medicinske sestre, pripadnici Zbora narodne garde i vozači autobusa, prenosili su uznemirene ljude ili ih vodili preko rijeke Pakre do autobusa koji su ih odvozili u sigurnost. Spašavali su ljude ne pitajući tko je kakve vjere ili narodnosti, usuprot zlu i životnoj opasnosti koja je i njima samima prijetila. Činili su čine ljudskosti u teškim, neljudskim vremenima.