Na današnji dan prije 25 godina formalno je završila vojno-redarstvena operacija "Oluja", a simbolično i Domovinski rat.

<p>H R T</p>

Toga dana u Gornjem Viduševcu kod Gline pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa vojske takozvane Republike Srpske Krajine, predao se s 5000 vojnika hrvatskom generalu Petru Stipetiću, tadašnjem pomoćniku načelnika Glavnog stožera.

Predajom 21. krajiškog korpusa neprijateljske vojske u Gornjem Viduševcu pokraj Gline, i formalno su završile borbene operacije u sklopu vojno-redarstvene akcije Oluja, a sam čin predaje s vojnog se gledišta smatra i konačnom pobjedom Hrvatske vojske, navodi HRT.

Sožerni general Hrvatske vojske Petar Stipetić, za suborce iz Domovinskog rata "Pero", bio je jedan od onih hrvatskih generala vojskovođa koji su tako upečatljivo u godini odluke, 1995., s velikom odvažnošću i profesionalizmom vodili naše postrojbe do velike pobjede i oslobađanja okupiranih krajeva Hrvatske.

Preminuo je u 81. godini 2018. godine, u bolnici u Zagrebu nakon što ga je u siječnju iste godine pogodio moždani udar. Njegovi kolege ratnici vjerovali su da će se oporaviti, no nije izdržao. Do zadnjeg trenutka bio je "vojničina" i časnik vrijedan poštovanja.

Bio je jedan od najpopularnijih hrvatskih generala, onako smiren, širokog i bistrog pogleda i dobroćudnog izgleda. Kada bismo radili anketu među građanima s pitanjem o najupečatljivijoj ratnoj fotografiji, mnogi bi se sjetili i odabrali onu s Banovine iz kolovoza 1995., kada se generalu Stipetiću predao cijeli korpus protivničke vojske RSK s 5000 vojnika i punim naoružanjem.

Svega tri dana prije taj isti korpus s vatrom je dočekao napad hrvatskih postrojbi kod Petrinje i uništio pet tenkova, nekoliko oklopnjaka, 18 je gardista poginulo, među njima i dva hrvatska zapovjednika. Jedino je na tom pravcu prema Petrinji zastao HV u Oluji, pisao je Večernji list.

Tuđman je preko noći prekomandirao Stipetića iz Đakova, gdje je on sa svojim gardistima čekao eventualni napad iz Srbije te mu dao zapovijed da konsolidira uzdrmane postrojbe HV-a. Stipetić je preuzeo vojsku i drugog dana sve je krenulo "kao podmazano".

Dana 7. kolovoza zapovjednik korpusa vojske pobunjenih Srba pukovnik Čedo Bulat odlučio se predati, ali samo Stipetiću, koji je do početka rata bio njegov zapovjednik u JNA. Stipetić je u intervjuu Večernjem listu ovako opisao taj trenutak:

 "Stao Čedo 50 metara od mene, stao i ja, vidim, popravlja uniformu i kreće, 'lupa' strojevim korakom i pozdravlja vojnički. Ja stojim, čekam i pozdravim ga.

A on će: 'Gospodine generale, pukovnik Čedomir Bulat predaje vam 21. kordunski korpus i čestitam HV-u na pobjedi.'

Zahvalio sam, pružio ruku i pitao ga kako je. Vidim, jadan, predaje se, nije to lako. Rekao sam mu: 'Nemamo što razgovarati, ako se predajete, napravit ćemo kratak zapisnik, ja zapovijedam, a vi ćete slušati.'

Rekli su da ih ima, s narodom, oko 25.000. Potpisali smo bezuvjetnu kapitulaciju, dogovorili da ujutro na 16 punktova predaju oružje."

O svemu je pisao i njemački Deutsche Welle u kolovozu prošle godine. 

Sporazum o predaji 21. kordunskog korpusa najvažniji je vojni dokument za Hrvatsku i jedini takav dokument u svim ratovima koje je Srbija vodila od 1991. do 1999. godine. Jedini dokument o vojnoj predaji srpskih snaga u svim ratovima koji su vodili u dugim i mučnim devedesetim godinama prošlog stoljeća.

 U potrazi za dokumentom čiji bi original u nekoj samosvjesnijoj državi bio izložen pod staklenim zvonom u nacionalnom muzeju, novinari DW-a kontaktirali su i Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domoviskog rata koji im je ustupio kopiju Sporazuma o predaji na kojoj su tri potpisa sa hrvatske strane, tri potpisa sa srpske strane i potpis „svjedoka" - zapovjednika UNCRO-a sektora sjever pukovnika Cola Mokrentsa.

S hrvatske strane dokument su potpisali general Petar Stipetić, (tada) brigadir Vlado Hodalj i poručnik Miroslav Vidović – danas satnik u mirovini.

General Stipetić preminuo je 2018. Godine, Vlado Hodalj preminuo je kao umirovljeni brigadni general nedavno, 29. lipnja 2021. godine, a Miroslav Vidović jedini je još uvijek živ i zdrav, poisao je Deutsche Welle u kolovozu prošle godine. 

- Vlado Hodalj je preminuo, ali i to je prošlo nezamijećeno. Iz MORH-a nitko nije došao na sahranu, niti se sjetio tko iz državnog vrha održati govor, kaže Vidović.

Hrvatska država ima dvojaki odnos prema Oluji, s jedne strane se slavi sam događaj, ali su se godinama marginalizirali glavni sudionici.  Slavi se dizanje zastave na kninskoj tvrđavi, iako su još tri dana poslije toga vođene teške borbe. 

Miroslav Vidović, tadašnji poručnik, danas satnik u mirovini, bio je pobočnik generala Petra Stipetića. Kako sam napominje, on i Vlado Hodalj su svojeručno i sastavili tekst Sporazuma o predaji. Pripadnik tadašnje Sigurnosno-informativne službe je svjedok i sudionik svih događaja. O originalu dokumenta o predaji srpskih snaga kaže da bi trebao biti negdje u Ministarstvu vanjski poslova.

 „Nitko taj papir nije tražio godinu dana nakon predaje, a onda su ga zatražili iz ministarstva Vanjskih poslova, dok je Granić bio ministar, jer su haški istražitelji nakon Oluje počeli istraživati. Možda ga u Ministarstvu vanjskih poslova imaju", kaže Miroslav Vidović.

Prema njegovim rječima, Sporazum o predaji samo je završni dokument jer ono najbitnije piše u zapisnicima sa sastanaka. „Tamo se nalaze činjenice o tome tko je bio napadnut a tko agresor, tko se nije držao konvencija... „ kaže umirovljeni satnik Vidović.

image
Ovo je zaboravljeni sporazum kojega su dobili novinari DW-a. Svjedok vremena objašnjava da je svatko imao svoju ulogu, on je konkretno bio zadužen za predaju planova minskih polja i otkrivanje grobnica, u tome je sudjelovao i MUP ispred kojeg je bio Joško Morić.

„Sve što smo potpisali, to smo i poštovali. Držali smo ih u okruženju i ostavili smo im 100 pištolja da oni drže među svojima, nismo ulazili tamo i to je bila najbolja odluka“, prisjeća se Vidović.

Sa srpske strane predaju su potpisali zapovjednik 21. kordunskog korpusa pukovnik Čedo Bulat, ministar unutarnjih poslova tzv. „RSK“ Tošo Pajić (iako na dokumentu stoji samo njegovo ime, bez funkcije) i  potpukovnik Dragan Kovačić, zapovjednik 11. Brigade 21. Kordunskog korpusa. Od njih trojice danas je živ jedino Tošo Pajić koji je u Srbiji.

General Petar Stipetić, čovjek koji je možda i najzaslužniji za uspjeh „Oluje", isprva nije ni pozvan da sudjeluje u njoj, iako je četiri godine uvježbavao vojsku baš za tu bitku. Kada je drugog dana "Oluje" stvar izmakla kontroli u Sjevernom sektoru i kada je poginulo dvanaest vojnika Druge gardijske brigade, Stipetić je pozvan da spašava stvari. Pozvali su ga iz Đakova gdje je bio raspoređen u slučaju da srpske snage pokušaju napad na istoku zemlje, što se srećom nije dogodilo.

„Stipetić je trebao zapovjedati Sektorom sjever od samog početka. No, kada su se pojavili problemi, pozvao ga je predsjednik Tuđman i zapovijedio da preuzme zapovjedništvo. Stipetić je inzistirao na pisanoj zapovjedi i kad ju je dobio, odmah je otišao u Sisak i preuzeo zapovjedništvo od Basarca", svjedočii je o razvoju situacije Vidović za DW u kolovozu prošle godine. 
 

Čuvena predaja tim više je velika jer se nije dogodio nijedan postupak koji nije u skladu sa Ženevskom konvencijom. Poštovala su se ratna pravila.  Bila je to pobjeda bez mrlje, što su morali potvrditi i haški istražitelji, unatoč svojoj nakani da Stipetića otpreme u Haag. Ono što se dogodilo poslije Oluje, Hrvatsku je kasnije koštalo politički, financijski i moralno.

Vidović svjedoči o post-festum događajama kada je Stipetić razgovarao s haškim istražiteljima i čiji je bio svjedok.

„Bili su prisutni i Čedo Prodanović i Orsat Miljenić ispred Vladina ureda za suradnju s Haaškim sudom. Neki su bili iznenađeni kako su istražitelji bili pripremljeni. Došli su sa hrpom registratora i svi dokumentima. Bilo je čak i transkripata iz Ureda predsjednika", kaže Vidović.

No usprkos tome, Stipetić nikad nije vidio hašku pritvor iznutra.

Nakon "Oluje" Stipetić je prvi put u četiri godine promaknut u Hrvatskoj vojsci. Trebalo je dugo vremena dok se njegova uloga u cijeloj priči počela vrednovat. Neki kažu da mu je veliki „grijeh“ bio što se nikada nije htio učlaniti u stranku, neki tvrde da mu je zamjereno što nije želio sudjelovati u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini jer je kao časnik starog kova smatrao da nema što tražiti u susjednoj državi.

No, svi se slažu u jednom, u pitanje bio vrhunski vojni strateg i častan čovjek koji je u vihoru rata pokušavao sačuvati svaki život, a uzroke njegove marginalizacije treba tražiti isključivo u - politici, djelatnosti koje se kao vojnik klonio do samog kraja. Danas se središnji trg u njegovom rodnom Ogulinu zove njegovim imenom kao podsjetnik što misle o njemu ljudi iz grada iz kojeg je potekao – ljudi koji su ga poznavali, pisao je DW.