16. siječnja 1992. u Pakracu je provedena najveća razmjena logoraša iz logora Bučje. Bučje je od početka sukoba bilo jedno od glavnih središta srpske oružane pobune na Psunju i u zapadnoj Slavoniji. Ondje su bili smješteni glavni komunikacijski centar, skladišta hrane i streljiva, zapovjedništvo iz kojeg su planirane sve vojne akcije te logor.

Veterinarska stanica kao logor

Sredinom kolovoza 1991., nekoliko dana prije općeg napada na Pakrac, pobunjeni Srbi počeli su odvoditi stanovništvo u Bučje. Zarobljenike su dovodili u zgradu Šumarije, u kojoj se nalazila Stanica milicije, gdje su ih brutalno premlaćivali, a zatim u zgradu bivše Veterinarske stanice, koja je služila kao centralni logor u Bučju. Dio zatočenika nalazio se u prostorijama Osnovne škole, koja je služila kao bolnica i zatvor. Kada je Hrvatska vojska dan nakon Božića ’91. oslobodila Bučje, selo je bilo gotovo sravnjeno sa zemljom nakon što su Srbi u bijegu minirali skladište streljiva. Neki su logoraši prije razmijenjeni, dok je ostatak sredinom prosinca 1991. premješten u logor Stara Gradiška. Nakon višednevnih pregovora postignut je dogovor o razmjeni preživjelih logoraša na Gavrinici u Pakracu.

Josip Cah iz Lipika, predsjednik Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora Bučje Požeško-slavonske županije, koji je preživio 148 zarobljeničkih dana, podijelio je svoje sjećanje o zarobljavanju i razmjeni. On je kao referent Poljoprivrede Lipik 28. kolovoza 1991. sa kolegom išao po radnom zadatku u Donju Obrijež zbog provjere stoke i stočne hrane. Za Moj portal je ispričao:

Danima je imao povez preko očiju

“Bili su u nekakvim šarenim uniformama, ali je jasno da se radilo o paravojnoj formaciju. Čim su nas izvukli iz auta malo su nas kundačili. U tom strahu samo sam spustio glavu dolje i nisam ih gledao, ali mi se učinilo da sam prepoznao jednog od njih. Ubrzo su nas otpremili na Bučje. Stavili su nam povez preko očiju i bile su nam tako zavezane nekoliko dana. Prepoznao sam neke zarobljenike, sjećam se Glazerovog grgljanja, a prišao mi je i Nino Petrovečki i rekao da se ne bojim. Ali strah je stvarno bio velik i prvih dana pomislio sam da sam gotov i da se neću izvući živ.”

Fizička tortura, ispitivanje, batinanje bili su svakodnevica zarobljenika ovog zloglasnog logora. Jednako bolno i nepodnošljivo bilo je i psihičko maltretiranje koje je u pravilu išlo uz vrijeđanje, psovanje i omalovažavanje.

“Ubili smo ti oba brata”

“Jako, jako teško mi je bilo kada su mi rekli da su mi ubili oba brata. Za jednog brata koji je inače veseljak i vrlo je društven, rekli su da su je ubijen u Pakracu, a drugog da su ubili u Donjem Čagliću gdje smo nekada radili. Bogu hvala to nije bila istina, ali ja to u zarobljeništvu nisam mogao znati. Povjerovao sam da je istina i to mi je bilo toliko teško da i danas imam posljedice.”

Uz posredovanje Crvenog križa i prisutnost promatrača Europske zajednice razmijenjen je veći dio logoraša iz Bučja, dok ih je nekoliko, poput doktora Vladimira Solara, razmijenjeno idućih dana. Pretpostavlja se da je kroz logor prošlo oko 300 civila i hrvatskih vojnika i policajaca. Mnogi od njih nisu preživjeli nehumane uvjete i brojne torture, a sudbina brojnih logoraša, poput vođe pakračkih Hrvata doktora Ivana Šretera, i danas je nepoznata.


 objavio: dnevno.hr